Nakon kratke pauze, vrijeme je za novu priču iz naše riznice.
Ispiti su skoro pa gotovi, a naše studentice ne samo da su uspješne na svojim faklutetima već su izuzetno aktivne i u nevladinom sektoru. Tome svjedoči naredni razgovor sa našom pametnom, aktivnom i upornom Merimom.
Razgovarala: Almedina Hrnjić
Merima Čokić ima 23 godine, studentica je Filozofskog fakulteta, odsjek za Engleski jezik i književnost. Dolazi nam iz Kovača kod Živinica. Ko je Merima i čime se ona bavi saznajte u nastavku, gdje nam Merima otkriva kako je od djevojčice sa željom da promijeni nešto postala učesnica, volonterka, liderica i koordinatorica mnogih projekata.
”Počela sam volontirati 2016-te godine. Dok sam išla u srednju školu u Živinicama nisam vidjela neku mogućnost za volontiranje. U to vrijeme je bilo puno manje nevladinih organizacija nego sada. I tada sam osjećala želju za nekim aktivizmom, ali nisam vidjela mogućnost da je ispoljim. Kada sam krenula studirati, Tuzla mi je ponudila više, ali obzirom da sam putovala, ponovno nisam imala mogućnost prijavljivati se na događaje ili učlanjivati u organizacije. Međutim, priča se mijenja kada počinjem živjeti u Dorrahu. Jedan od prvih događaja na kojima sam bila je Tuzla Film Festival. Nakon toga događaji su se redali jedan za drugim: Student fair, Škola drugačijih sjećanja, Artz Festival, Emmaus radni kamp u Srebrenici. U isto vrijeme sam se uključila u Omladinsku banku u Tuzli i u Nahlin klub mladih. Do početka naredne akademske godine već sam stekla neka znanja i iskustva, pa sam na narednom Tuzla Film Festivalu bila uključena u organizaciju samog festivala, radila na prevodima nekih filmova i slično. Nakon godinu i pol volontiranja i neformalnih edukacija u BiH osjetila sam se spremna da idem i malo dalje, te sam početkom 2018-te išla u Rumuniju na trening sa 4 druge mlade osobe iz BiH. To je bilo nešto sasvim novo za mene. S Omladinskim Resursnim Centrom sam prošla edukaciju za vršnjačkog edukatora te sam održala i svoj prvi trening. Počela sam pohađati 10-mjesečni trening za omladinske lidere organizovanom od strane Instituta za razvoj mladih Kult. Do kraja 2018-te sam uspješno završila trening te dobila i certifikat za omladinskog lidera. Iznijela sam i svoj prvi projekat u oktobru 2018-te, NGO Fair. U isto vrijeme sam radila i kao nevladin dugoročni posmatrač na izborima ispred Koalicije Pod Lupom. Tada sam prvi put učestvovala na treninzima organizovanim od EESTEC LC Tuzla, udruženje studenata elektortehnike Europe. Bila sam oduševljena načinom na koji su treninzi bili organizovani. Već naredne sam se već uključila u to udruženje, i učestvovala u organizaciji Soft Skills Akademije. Tokom 2018.-te i 2019.-te, volontirala sam u Agora Centru u Simin Hanu, držeći djeci časove engleskog jezika. Trenutno sam dio Omladinske savjetodavne grupe OSCEa, i aktivna članica EESTEC LC Tuzla.”
Vezano | Rezervacije studentskog smještaja su otvorene
Vjerujemo da ste oduševljeni sa našom Merimom i da ste ponosni što imamo jedan ovakav biser koji se bori za sebe i budućnost mladih u našoj zemlji. Naravno, bitna je organizacija i plan, a kako Merima uskladi fakultet i neformalno obrazovanje?
”Što se tiče fakulteta, pa mogu samo reći da nije nemoguće. Iz ličnog iskustva je najvažnije biti umjeren i odgovorno izvršavati sve obaveze. U jednom trenutku sam se zanijela, volontirala istovremeno u nekoliko organizacija, imala vlastiti projekat, radila i studirala. To se nažalost negativno odrazilo na moj fakultet, ali i iz tog iskustva sam naučila lekciju. Naučila sam da je potrebno odrediti prioritete i biti ustrajan i onda se definitivno može i studirati i volontirati. Što se tiče društvenog života to mi nikad nije bilo teško uklopiti sa obavezama, naravno sve dok je i to umjereno. Ali jedan izlazak sedmično i poneka kafa se mogu ubaciti u raspored bez problema. Svakako mogu reći da imam širok krug dobrih prijatelja.”
Dakle, kako se u narodu našem kaže ” Sve se može kad se hoće”! Koliko je važno neformalno obrazovanje danas i šta to aktivizam u društvenoj zajednici može donijeti jednoj mladoj osobi u Bosni i Hercegovini?
”Aktivizam mi je donio mogućnost da putujem, što je vjerujem mnogima privlačno. Mimo toga, ono što je meni istinski važno jeste da mi je data prilika da upoznam fantastične ljude širom svijeta, i da steknem prijatelje od Indonezije do Holondije. Donio mi je mogućnost da naučim razne vještine, i da steknem samopouzdanje. Radeći stvari za koje nikad prije nisam vjerovala da mogu raditi, kao držanje treninga grupama odraslih ljudi, povjerovala sam u onu da “Ni nebo nije granica jer otiske ljudskih stopala imamo i na mjesecu”. Ono što me je oduvijek privlačilo je bila želja da radim na poboljšanju BiH, da pomažem drugima, da činim promjene. Vjerujem da sam barem dio toga ostvarila kroz aktivizam. Smatram da je neformalno obrazovanje izuzetno važno. Ne stavljam ga ispred formalnog obrazovanja, ali mislim da su u istom rangu. Formalno i neformalno obrazovanje najbolje funkcionišu zajedno, kada je osoba prošla kroz oboje. Onda imamo izgradenu ličnost, koja je pozitivna za društvo i državu. U BiH se daje sve veća važnost ovome, a prije par dana, Vijeće mladih FBiH je dodijelilo Tuzli priznanje kao lidera u oblasti podrške organizovanju mladih i omladinskom aktivizmu.”
A kako nas je na početku Merima upoznala sa svim onim što radi, provjerili smo koje to njeno najdraže iskustvo?
”Kada sam provela 2 sedmice na omladinskom radnom kampu u Srebrenici, Potočarima. Tu smo pomagali lokalnom stanovništvu, čistili, kopali, kupili sijeno, brali maline, radili na izgradnji ambulante itd. Tu sam upoznala ljude iz raznih krajeva svijeta, koji su dosli da nauče nešto o historiji predijela i pomognu.”
Svaki čovjek ima neku zanimljivu anegdotu iz svog života, Merima je sa nama podijelila anegdotu kako je izgubila ruksak u Turskoj i lutala u Sarajevu sa 13 KM.
”Kada sam se vraćala sa treninga u Rumuniji, kao grupa smo zastali 2 dana u Istanbulu. Nakon dva dana trebali smo na aerodrom kako bismo letjeli za Sarajevo. Imali smo velike kofere nas 5 nije moglo stati u jedan taksi. Tako da smo se dogovorili da kofere stavimo u taksi i dvije osobe da idu sa koferima a preostalo troje je trebalo doći posebno. Ja sam imala ruksak i kofer.. inače nikad nigdje ne idem bez ruksaka u kome su se nalazile sve moje najvažnije stvari. Na nagovor prijateljice u taksi sam stavila i svoj ruksak. Sretnim slučajem sam pomislila da bih mogla sebi da kupim sladoled pa sam novčanik zadržala sa sobom u posljednjem trenutku. Nakon nekog vremena kada smo se ponovno sastali kao grupa svi koferi su bili tu, ali moj ruksak nije. Ostao je u taksiju. Imala sam sreće što sam zadrzala novčanik uz sebe. Međutim kada sam došla u Sarajevo imala sam tačno 15KM. Nisam imala kredita na telefonu, a kiosci također nisu radili. Imala sam samo dogovor da prespavam kod prijatelja, ali je plan bio da se čujemo kada dođem u Sarajevo i dogovorimo lokaciju. To tada nije bilo baš moguće. Tako sam samo odlučila uzeti tramvajsku kartu i eto okušati sreću, izaći na stanici za koju mislim da bi mogla biti u blizini kuće u kojoj žive. Imam kredita da pošaljem 1 poruku. Imam jos 13KM u džepu, karticu na kojoj imam novac ali mi je trenutno neupotrebljiva i nemam lokaciju na kojoj trebam da izađem. Pošaljem prijatelju poruku da sam u tramvaju, ali se poslije ispostavilo da mu je telefon bio isključen. Nakon pola sata vožnje, već oko 9:30 uvečer, vidjela sam svoje prijatelje na semaforu na Marin Dvoru. To je bila nevjerovatna sreća, jer je moj plan bio izaći puno kasnije na stanici. Izasla sam na narednoj stanici i krenula nazad, u susret im. Iskreno, to je bio najsretniji susret u mom životu.”
Prije par dana položen je i posljednji ispit na fakultetu. Merima je jedan od svijetlih primjera kako se zaista sve može kada se hoće. Mi smo ponosni što je bila i što će ostati dio nas. Mnogo toga nas je naučila i uz nju smo i mi postajali bolji. Za kraj, Merima je poručila:
”Zadnji ispit na fakultetu sam položila prije par dana. Ne mogu a da barem malo ne osjećam ponos. Ipak, posebno sam ponosna na sve ove papire ispred mene. Svaki od njih je posebna uspomena, neko novo znanje i novi ljudi u mom životu koje sam upoznala. Međutim, vjerujem da polovina ovoga ne bi bila moguća da nisam živjela u Tuzli, tačnije u Dorrah-u. Nebrojno puta se dešavalo da se vraćam sa nekog sastanka, treninga i slično u 21:00 – 22:00 h uvečer, a da me moj topao obrok i dalje čeka. Mnogo puta se dešavalo da čujem riječi podrške i pohvale koje su mi davale snagu. Zbog toga sada želim da im se zahvalim za svu ljubav i podršku, za trud i pruženu priliku. Hvala svima koji su bili dio Dorraha ove četiri godine koje sam provela tu, uključujući i moje divne cimerke. ”