Piše: Maida Dubica
Život nam nerijetko dodijeli zadatke koji su na prvi utisak preteški za naša malena i slabašna leđa.
Koliko god jaki bili, na kraju dana smo samo obični, mali pijuni sudbinski usmjereni ka ogromnoj šahovskoj tabli života kratkog trajanja.
“Navuci oklop, svijet je surov, dijete” – govorili su mi.
Ali, ja istim tempom nastavih dalje.
Borila sam se sa životom, sve dok tuga nije zakucala na moja vrata.
Došla je tiho, hodajući na prstima, lica sumornog i hladnog poput promrzlog januarskog jutra.
Sjedile bismo ona i ja, zajedno brojeći sve moje strahove, želje i nadanja.
Šetale smo ulicama moga grada, usamljene, a zagrljene.
Zajedno smo ispijale čaj od kamilice slušajući tužne pjesme, skoro svakog dana.
Svakog dana do onog, kada mi je moja majka rekla :
“Koliko god teško bilo, znaj da gdje padne najjača kiša, poslije se pojavi i najljepša duga.” – reče i podari mi život iznova.
“Život je uistinu pun nepredvidivih dešavanja i samo Bog zna šta nas iduće očekuje, ali na nama je da se odlučno i hrabro borimo na životnom putu.
Jer onaj ko ne cijeni život nije ga ni zaslužio.
Broji svoje blagoslove, dijete.
I onda kada misliš da ne postoji nijedan, pronađi dobro u svemu.
Iznad svake loše životne situacije, znaj, možeš se izdignuti.
Jer ni mi sami nismo svjesni, koliko je samo snage u svakom od nas sadržano.”
“Broji svoje blagoslove, dijete,” danima mi je odzvanjalo u glavi.
I počela sam ih brojati, a to je najbolja stvar koju sam uradila u svim ovim godinama svog, ovozemaljskog življenja.
Za svaku suzu, za svaki osmijeh, kažem “hvala”.
Na ovom svijetu sam samo putnik bez krajnjeg odredišta.
Sve što radim, radim samo i isključivo cijelim srcem, punim plućima i nikako drugačije.
Naravno da će biti teških dana i neprospavanih noći, ali ustrajaću i reći “mogu.”
Mogu poput teškog oklopa odbaciti svoje brige, strahove i nemire.
Svijet rukama mogu obgrliti.
Utočište svojim snovima i to mogu biti.
Zauvijek iz života izbrisati nezadovoljstvo, žaljenje i tugu.
I pronaći dobro u svemu, svakog novog dana.
A ima ga, uvijek i svugdje, vjerujte mi.
Samo treba naučiti gledati.
Srčanim očima gledati.
Grlite se, prvenstveno sopstvenu dušu.
Svakog dana iznova.
Imamo samo jedan život i tu kožu u kojoj živimo.
Učinimo je barem pogodnom i sebi ugodnijom za življenje.
Na kraju krajeva, obećali ste.
Onom djetetu koje ste nekad bili.
Sjećate se, zar ne?
Nemojte to dijete iznevjeriti, ono svakodnevno navija za vas.
Pokažite i vi da ste tu za njega i održite obećanje.
I ove sedmice vam ostavljam malu, književnu preporuku :
1. Emocionalna inteligencija – Daniel Goleman.
Autor Daniel Goleman, psiholog i doktor sa Harvarda, u knjizi Emocionalna inteligencija, oslanjajući se na konkretne primjere, pojašnjava važnost emocionalne inteligencije i definiše njen uticaj na uspjeh i svakodnevno djelovanje savremenog čovjeka.
2. Tišine – Meša Selimović.
Neponovljivi Meša Selimović u djelu “Tišine” svojevrsno opisuje ponovni pronalazak vlastitog sopstva nakon preživjelog rata u društvu životne i duševne tišine.
Budite dobro i čitajte dobre knjige,
Do slijedećeg puta,
Maida.