Naša Maida Dubica nas svaki put sve više oduševljava.
Ponosni smo što ovakav biser krasi Dorrah riznicu i što se nakon svakog njenog teksta zamislimo i razmislimo o životu. Uživajte ….
O određenim temama je nelako govoriti, a još je teže pretočiti svaku misao na papir, skidajući i onaj najtanji sloj kože pred nepoznatim, zamišljenim masama vješto skrivenim iza blještavih ekrana.
Naučili smo živjeti u manje lijepim životnim situacijama, ali i o njima vješto ne pričati.
Naučili su nas da se skrivamo u svojim lažnim ljušturama, da budemo mali i nedovoljni.
Da svako od nas s nogu popada pod teretom sjevajućih sjena sopstvene prošlosti.
Ali, bez obzira na sve te okolnosti života,
ja znam da sreće prati mudro odvažne.
A znam i da sreća prati i one koji vjeruju u sebe, svoj cilj i svoj put.
Sreća prati i one koji neumorno na svom putu rade.
Koji neutabanim stazama gaze i sami sebi put grade.
I nemoj da ti takvi ljudi smetaju.
Na svijetu ima dovoljno mjesta za sve nas.
Svako je na svoj način autentičan i poseban.
Zavist ti samo jede utrobu i nagriza dušu.
To je za svakog čovjeka izrazito neprirodna vještina.
Vještina s kojom se ljudi ne rađaju, ali je mnogi, cijelog života u moranju usavršavaju.
Niko nije od rođenja pod opterećenjem ovakvih osobina.
To u društvu male djece najbolje uočavamo.
I baš zato Merlin kaže : “Ko je ikad igdje na svijetu vidio dijete da mrzi?”
Ali, mi tu izrazito neprikladnu vještinu, ipak ponovo prenosimo dalje, onako poput neke vrste beskorisnog nasljeđa.
Prenosimo je s koljena na koljeno, toliko da poprima osobine nekih ustaljenih nasljednih bolesti.
Izjedajući nas tako poput najtežeg stadija dijabetesa.
Ona stara, ali ne i dobra – “da komšiji crkne krava,” svakom od nas je vrlo dobro poznata.
I naravno, ponavlja se ista priča, uvijek iznova, kao repriza popularnih sapunica.
“Nek’ se gušim u vlastitim fekalijama, a sve dok se i drugi guše sa mnom, neću se buniti.”
I ne daj Bože, da neko uspije i ispliva iz tog smrdljivog jada i čemera.
Odmah je kriv.
Nepoželjan.
Stranac među poznatima.
A jedno znam – dok ne prestanemo zavidjeti, nikada nećemo ni na pravi način, vidjeti.
Onako istinski srcem i dušom vidjeti.
I zato sada pređimo na svjetliji dio spektra.
Radi, uči, rasti i (pre)rasti.
I određene ljude i sva svoja neprijatna životna dešavanja.
Prerasti loše usavršene i nametnute osobine.
Kreni od ove prethodno u tekstu navedene.
Prerasti tako i samu sebe.
Prerasti i samu sebe od jučer i onu od prošlih godina.
U tom procesu, neka ti ne bude čudno ako se prerastu i poneki prijatelji.
Prerastu se tako i roditelji.
Prerasteš nekog ti, a neko preraste tebe.
I više se ne uklapate u međusobne (životne) priče.
Ništa tu nije čudno, niti je za čuđenja.
To je samo proces življenja.
I zato samo (pre)rasti.
I oslobodi se svega što te u toj namjeri sputava i koči.
Oslobodi se svih stega.
Od svakog i svega, pa i stega vlastitog uma.
Sagradi samu sebe od pravih vrijednosti i samo tako nikad nećeš stati.
I nemoj stati.
Samo rasti.
I evo neka ovo bude neka vrsta izazova.
I za mene.
I za tebe.
Istinski i od srca udijeli nekom lijepu riječ, kompliment ili osmijeh. Počni od danas.
Odabir je tvoj, samo je bitno da ti namjera bude čista.
Jer i to se osjeti i govori glasnije od svih tvojih riječi.
I za kraj, znaj, sve što daš, vratit će ti se.
Sve što drugome daš, uvijek i nađe put do tebe.
Bez obzira na trajanje vremena.
To će uvijek biti samo razmjena.
Neka bude barem lijepa.
Tako u suštini i čitav život funkcioniše.
I za mene.
I za tebe.
Do sljedećeg puta,
Maida.
Ponovo ostavljam malu, književnu preporuku za sve one koji uživaju u čitanju.
1. Okruženi idiotima – Kako razumjeti one koje je nemoguće razumjeti – Tomas Erikson.
2. Stakleno zvono – Silvija Plat.