Moramo vam priznati, jedva smo čekali da podijelimo novi tekst naše Maide Dubice sa vama. Uživajte …
Kroz odrastanje moji najvjerniji prijatelji bile su knjige.
Utonula bih u taj svijet poezije i proze kako bih pobjegla od stvarnog svijeta, nerijetko grubog i nepravednog. Detalj po detalj poput mozaika, slagala bih prikaz tih knjiških likova u najsitnijim dijelovima svog pamćenja, sve dok njihova slika ne bi postala potpuna.
Naučio me život da su knjige najodaniji prijatelji, oni koji vam zlo nikad neće nanijeti. Ali, nažalost, nakon svakog odlomka, završenih stranica i pročitane knjige, zatvarao se taj prolaz u sigurni svijet i morala bih svaki put iznova pogledati životu u oči. A taj pogled mi nikad nije bio drag.
Dok rastemo, učimo puzati, hodati i govoriti.
Nakon izvjesnog vremena spoznajemo ljude oko sebe, pamtimo im lik, boju očiju, glas, način na koji se smiju, ali najvažnije, pamtimo osjećaj koji se stvara u nama kada smo u njihovoj blizini. To je ono što se pamti, sve ostalo iščezava.
Učili su nas da su nam prijatelji oni s kojima smo vezani krvnom vezom.
Oni uz koje smo odrasli. Oni s kojima smo zapravo učili preživljavati, a ne živjeti.
I ne znam za koji svijet su nas učili, ali jedno znam, da za ovaj u kojem živimo, sigurno nisu.
Život me naučio da krvni srodnik i prijatelj ne moraju biti nužno definisani znakom jednako.
Postoje oni koje smatram porodicom, a da nas ne veže krvno srodstvo.
Ima i onih s kojima me veže krvno srodstvo i to je samo i isključivo jedina spona između nas.
Oni koji ti sa osmijehom prilaze, a duboko u sebi žele da tvoj osmijeh nestane.
Oni koji traže nedostatke tebi, da bi se osjećali bolje zbog onih sopstvenih.
Ali nisu svi takvi.
I ovaj tekst je baš o tim ljudima.
“Lijek za dušu “ ljudima.
Srećom, život uvijek ima plan.
Pošalje nam prave osobe u pravo vrijeme, bez iznimke, svaki put.
Neočekivano i tiho postanu dio našeg življenja, obgrle nam dušu i načine je cijelom.
Prijatelji su oni s kojima možemo podijeliti sve ono dobro i manje dobro što nam sudbina pošalje.
Oni s kojima su zagrljaji topli i koji se podjednako raduju našoj sreći i uspjehu kao da su njihovi.
I oni s kojima možemo bez neugodnosti šutjeti i kroz šutnju se najbolje razumjeti.
I nemojte me shvatiti pogrešno, savršenstvo ne postoji ni u jednom odnosu, pa tako ni u prijateljstvu.
Savršenstvu se ne teži, jer se ono svakako ne može dostići.
U nesavršenstvu je duša smještena.
A šta je duša ako nije savršena?
Poenta prijateljstva je uvijek i bila u međusobnom prihvatanju svih osobina koje nas čine ljudima, onih dobrih i ne tako dobrih dijelova naše ličnosti.
I koliko god prepreka mi se nađe na putu, tih par osoba učine svaki životni trenutak lakšim.
Jer propusna karta za ovozemaljski ringišpil važeća je samo danas, za sutra već ne znaš da li će ti trebati.
Zato živi, stvaraj i ne brini.
Sve će se riješiti.
Uz prave ljude, baš sve se da riješiti.
I hajde pozovi tu drugaricu, znaš već koju.
Baš tu sa te fotografije.
Obradovat će se, znaš to.
A i ti ćeš, vjerujem da hoćeš.
Prenosim vam i malu priču sa hodnika četvrtog sprata i događaj koji mi je ispričala Alema.
Baš da vam na trenutke proširi srce i ugrije dušu.
-Dolazim u sobu, nakon zamornog dana na fakultetu, spuštam stvari na pod i uzimam telefon.
U nemalom broju obavještenja vidim i propušten poziv sa njenog broja.
Ovaj put ja nju nazovem.
Kaže da želi da se vidimo i kafu popijemo, ali ipak previše olako odbijam poziv, govoreći da ću ipak ostati učiti.
Iako je lažem riječima, glas mi odaje istinu. Zna da je ponovo jedan od mojih loših dana, baš onaj kad život niz brdo krene i ne zna da stane.
“Možda sam ipak trebala da izađem” – govorim sebi na kraju.
Ali, ipak ostajem da sjedim u sobi, u društvu vlastite tišine.
Nedugo nakon toga čujem kucanje na vratima i dobro poznat glas koji me doziva.
Brzim koracima uputih se ka njima.
A tu na hodniku, dočekuje me moja docimerica sa širokim osmijehom i slasticom, samo za mene napravljenom.
“Popit ćemo kafu neki drugi dan”, kaže dok mi predaje svoj, od srca napravljen slatkiš.
I najednom, dan nije više tako težak i pogrešan.
Zbog njene pažnje i osjećaja u mojim grudima, koji mi kaže da nisam sama.
I da ovdje, u svakom trenutku imam nekog svog.
I docimerica je.
I drug je.
Sestra je.
I porodica je.
I šta god da zatreba uvijek tu je.
I zagrljaj.
I savjet.
I slatkiš.
Da uljepša dan.
Mjesec.
Godinu.
I ispuni srce.
I ušuška dušu.
Baš za cijeli život.
A i ove sedmice vam ostavljam male, književne preporuke:
- “Kad tijelo kaže ne” – Gabor Mate.
Knjiga koja služi kao uvod u ličnu transformaciju i otkriva nam cijenu skrivenog stresa.
Djelo čiji sadržaj nas usklađuje sa unutrašnjom mudrošću koju svi u sebi nosimo.
- “Čovjek po imenu Uve” – Fredrik Bakman.
Knjiga koja je osvojila brojna srca širom svijeta, sada čeka da joj i ti za to pružiš priliku.
Budite dobro i čitajte dobre knjige.
Do sljedećeg puta,
Maida.