Dobre priče nastaju kada dođe njihovo vrijeme.
Upravo tako nastaju i naše ”Dorrah priče.” One su poput škrinjice sa blagom, koju nećemo čuvati skrivenom od svih nego ćemo je podijeliti sa svima. U svim generacijama imamo djevojke koje vole pisati, pišu za sebe, za one koje se nekada bile dio naše velike porodice ali i za one koje će to tek postati.
Danas za vas piše naša Maida Dubica, a njen tekst iz sobe 203 prenosimo u cijelosti:
Riječi koje su proizašle iz sukoba kojeg sam vodila sa sobom, preispitujući se, su me preplavile.
„Toliko je toga za ispričati“ – pomislih.
Ne znam kada je počelo i ne mogu vam sa sigurnošću reći ni kada će ili da li će uopšte prestati.
Možda je počelo sa prvim bubuljicama koje su se tako vješto i slobodno nastanile na mom čelu i brzo širile svoju teritoriju ili pak sa neukrotivom kosom koja mi je stvarala „problem“ u tinejdžerskim danima.
A možda je počelo kada mi je nekadašnja prijateljica, dok smo se izležavale na nekoj od okolnih plaža, u običnom razgovoru dobacila kako na meni, po njenom mišljenju, apsolutno ništa nije ženstveno.
Neprijatne riječi, poput utvare, izgovorene od ne baš tako dobronamjernih ljudi, okupirale su i najmanje prostorije mog pamćenja.
Stotine i stotine previranja mog sjećanja su bila razlog mojih čestih neprospavanih noći.
Osjećaj manje vrijednosti me konstantno pratio kroz život.
Nikad dovoljno dobra drugima, nikad dovoljno dobra sebi.
I sve diplome svijeta, kursevi i tečajevi nisu mogli to promijeniti.
Niko to nije mogao promijeniti.
Niko, osim odraza u ogledalu kojeg sam tako vješto izbjegavala.
Kada je drugima loše, dođete i zagrlite ih, a zašto sebi ne pružite taj prijeko potreban zagrljaj?
Kada sam prvi put pružila taj zagrljaj osobi sa druge strane ogledala, osjetila sam podršku, sigurnost, a prije svega ono dugotraženo i potrebno utočište.
Izgradila sam zaštitničku tvrđavu na ruševinama, samo za sebe.
A taj trenutak je bio tek početak gradnje utvrde na čijim sam temeljima dano-noćno i mukotrpno radila.
Osjećaj ljubavi i poštovanja prema sebi nije narcisoidan, nego neophodan. Izrasla sam u osobu koju kada pogledam u ogledalu volim i poštujem sa svim njenim vrlinama i manama.
Prije svega, prihvatam je onakvu kakva jeste.
Sebi sam i podrška i potrebni kritičar, sve u isto vrijeme.
Boriti se sa svim onim ukorijenjenim shvatanjima mediokritetnog načina života, nije bilo lako, ali nije bilo ni nemoguće.
I dalje se borim, priznajem.
Padnem i posustanem, ali bit je u svakom narednom ustajanju nakon tog pada.
Treba da naučiš da ugađaš sebi.
Da se grliš i tapšeš po ramenu i da kada pogriješiš, postaneš svjesna svoje greške i istu ispraviš.
Jer prava njega i briga o sebi, nisu samo frizurice i kozmetički tretmani.
Prava briga o sebi su i postavljanje granica, razgovori o teškim, ali neizbježnim temama i borba za sebe i svoja prava.
Ja i dalje učim da volim.
I sebe i tebe.
I ukoliko se istinski ne zavoliš, ni drugi to neće moći učiniti.
Jer naša sudbina nije nikom pretjerano važna. Svako u ovom ubrzanom i nerijetko surovom svijetu trči vlastitu utrku bježeći od svojih najdubljih strahova.
I da, možda smo zamjenjivi drugim ljudima, ali sebi to ne smijemo biti.
Niko nam ne smije biti bitniji od nas samih, našeg mira, sreće i blagostanja.
Iskoristimo ovaj jedan život koji imamo i učinimo ga prvenstveno sebi vrijednim življenja.
I ukoliko već nisi, (pri)grli se danas.
Znam da možeš.
Vjerujem u tebe.
Do sljedećeg puta,
Maida.