Mnogo puta ste čuli kako je neko odustao od nečega iz straha od neuspjeha ili od toga šta će drugi reći, a koliko toga bismo postigli samo da pobijedimo strah koji u svima nama postoji.
Svi se bojimo nečega. Međutim možemo primjetiti kako se danas jako malo govori o strahu, anksioznosti i depresiji, a upravo su ovo pojave/stanja koja su sve prisutnija u našem društvu. Zbog toga, u nastavku imate priliku saznati nešto više o tome, ali ne samo to već i način na koji možete pomoći nekome, naprimjer ako primjetite da je u stanju depresije.
Odogovre smo potražili od stručnog lica, razgovarali smo sa psihologinjom Vedranom Andrić. Vedrana je diplomirala i magistrirala psihologiju u Sarajevu, također je psihoterapeutkinja pod supervizijom Psihodinamske integrativne psihoterapije OLI metode, psihološki savjetnik, zaposlena kao psiholog u Centru za socijalni rad u Tuzli.
Razgovarala: Almedina Hrnjić
Kako smo na samom početku spomenuli mnogi su odustali od svojih snova zbog straha, ali kako krenuti naprijed?
Prije svega se trebamo osloboditi. Osloboditi da osjećamo sve emocije. Sasvim je u redu da osjećamo strah, ljutnju, tugu jednako kao i sreću. Sve emocije su nam važne informacije. I ni jedna nije negativna, kao što se nažalost misli. Štetu pravimo kad emocije ne izražavamo, pa ih potiskujemo, negiramo, kamufliramo. Ako izbjegavamo osjećati strah, on neće nestati. On će se samo povećavati. Ako imamo želju da nešto uradimo, a bojimo se osjećaja šta ako ne uspijemo, mi sebe kočimo da se ostvarujemo i da rastemo. A onda nezadovoljstvo neispunjenih želja nosimo u sebi. Ako se neuspjeha ili pak uspjeha bojimo, to znači da naš taj cilj mnogo privlači i da nam on mnogo znači. Znači strah je tu kao informacija da na tom putu trebamo istrajati, a ne odustati zbog ideje da trebamo odmah u tome i izvrsni biti.
Šta uraditi po pitanju toga, koliko nam strah može odmoći u našem životu?
Uspjeh i učenje se ne dešava od pokušaja i pobjede, već od pokušaja i pogreške. Važno je to prihvatiti. Da, glas će nam drhati i srce lupati i dlanovi znojiti kad budemo radili nešto prvi put, pa i drugi i treći put… Npr. Kada budemo prve seminarske radove izlagali, ili kad budemo na prve ispite izlazili. To znači da nam je stalo i da nam je to važno. Naravno da ćemo griješiti. Tako ćemo najviše naučiti da svaki sljedeći put uradimo bolje. Naravno da nećemo sve ispite položiti iz prvog puta. To nije ni cilj studiranja. Važne nisu ocjene, već naučene lekcije. Važno se izlagati i upoznavati, važno je graditi samopuzdanje. Što više radiš ono što te plaši, više snažiš, više rasteš, više se razvijaš. U mjestu tapkaju samo oni koji odustaju od igre, jer ne prihvataju grešku i poraz kao jedno od pravila iste.
Usko vezan pojam uz strah je i anksioznost, kako ga definišemo?
Svi smo se osjećali manje ili više anksiozni prošle godine. Bili smo zabrinuti, napeti, tjeskobni, zbunjeni zbog novonastale okolnosti. Svi smo bili pogođeni neizvjesnošću naše svakodnevnice. Još uvijek mnogi se tako osjećaju i trebaju pomoć. Anksioznost kao što smo naučili iz iskustva može biti uvjetovana realnom okolnosti kao npr Covid. Ali pored toga može biti uvjetovana i zamišljanjem mogućih prijetećih okolnosti. U tom trenuku naš um preuveličava i stavlja pred sebe katastrofične scenarije. Kao npr „Ako provirim iz kuće odmah ću sebe ili svog bližnjeg zaraziti i svi ćemo završiti na respiratoru“. Takvo stanje pojedinca ugrožava ga na svim nivoima. Pored toga što ga ometa u svakodnevom funkcioniranju, ono mu slabi u konačnici imunitet i samim tim povećava šansu da se zaista razboli.
Kako mladi ljudi da se odupru simpotimima anksioznosti te da ne dođe do anksioznog poremećaja? (Kako se oduprijeti tom stanju, simptomima anksioznosti)
Svi se mi rađamo sa određenom otpornošću koja je genetski uvjetovana. Neki pojedinci imaju urođenu sposobnost dobro se nositi sa stresnim situacijama, dok drugi u manjoj mjeri. Predispozicija za bilo koji poremećaj može biti potaknuta okolnostima života pojedinca. Stoga je vrlo važno kako i na koji način živimo, da li donosimo dobre odluke za sebe, odnosno šta činimo da nam bude bolje, jer kakvu god da imamo genetsku predispoziciju – možemo je mijenjati što je i pokazala epigenetika. Otkriće da na naše gene utječu naše navike i naša uvjerenja, je vrlo nadahnujuće, jer nam ono pruža mogućnost da mi biramo život koji želimo da živimo. Naravno da ne možemo sve mijenjati, ali sebe možemo uvijek nadograđivati i tome nema kraja. Stoga, rad na sebi je najbolji odgovor kako se oduprijeti svim poteškoćama pa i simptomima odnosno to je put gdje kojim sklanjamo prepreke da koristimo svoj potencijal. Ima bezbroj načina kako ulagati u sebe. Znanja nikad dosta. A psihoterapija je topla preporuka za sve. Ne treba ništa da nas „žulja“ da napravimo taj korak. Kao što se i ne trebamo baviti fizičkom aktivnošću samo kada želimo izgubiti kilograme, već bi ona trebala biti sastavni dio naše brige za fizičko zdravlje. Ista je stvar sa psihoterapijom, ona bi trebala postati sastavni dio naše brige za mentalno zdravlje. Ja se nadam da će u budućnosti u školama pored tjelasnog odgoja biti i emocionalni odgoj gdje će se djecu podučavati kako voditi brigu o sebi, jer je prijeko potrebna.
U većini slučajeva ljudi ne žele pomoć stručnjaka, jer imaju strah da će ih okolina smatrati ‘ludima’, a koliko je zapravo važno se obratiti psihologu i psihoterapeutu?
Da, nažalost ima i dalje onih kojima je važnije šta okolina misli a ne kako on živi i kako se on osjeća. Naravno ima i onih koji i doktoru idu tek kad bol postane neizdrživa. Kod nas postoji pogrešno uvjerenje da „ako odeš doktoru nešto će ti naći, a ako ne odeš sve je u redu“ odnosno mnogi ovdje žive u pogrešnom uvjerenju da je bolje živjeti u neznanju jer si tako „siguran“. No, na sreću, danas se ipak ljudi mijenjaju, osvještavaju. Sve je više ljudi koji idu psihologu i psihoterapeutu, i koji otvoreno dijele svoja lična iskustva i tim činom motiviraju i inspiriraju druge da urade isto što je pohvalno i obećavajuće. Kada sam upisivala fakultet o tome se nije otvoreno govorilo, bilo je naznaka u nekom šaputanju samo. Znala sam čuti „ma ko će ti doći“ sa podsmjehom, a danas od starijih generacija često čujem „eh, ti nam najviše trebaš“. Drago mi je da stigma gubi na snazi i da ljudi traže pomoć, odnosno da ljudi prave odluku da im bude bolje. Sretna sam da se svijet općenito udaljava od onog „šta ću takva ili takav sam“. Ulaganje u mentalno zdravlje koje je neodvojivo od fizičkog, je ulaganje u sopstveni život. A od toga nema ništa važnije.
Ako se vratimo na pojam anksioznosti, posebice danas u vrijeme pandemije koja je mnogo uticala na sve, kako da sami sebi pomognemo?
Osvještavanjem. Važno je znati kako se osjećamo, o čemu mislimo, što doživljamo, sa kim razgovaramo, kako se zabavljamo, na koji način svoje vrijeme ulažemo, i na kraju, kakve informacije konzumiramo. Važno je sebe znati umiriti. Kad smo bili djeca to su radile za nas naše mame illi bilo ko od draslih ko je bio našoj blizini. Mi bismo pali, povrijedili koljeno i plakajući tražili pomoć. Ko god da nam je tad prišao, pružio bi nam utjehu, potom njegu i mi bismo se smirili. Sada je važno da mi sami sebe stabiliziramo, umirimo kada se uznemirimo. To možemo raditi svaki put kada „uhvatimo“ da nam su misli u budućnosti ili prošlosti. Jedino kad smo u sadašnjost mi smo u miru. To možemo vježbati bilo kad i bilo gdje. Udahnemo duboko na nos pa izdahnemo na usta svjesno par puta. Potom u sebi nabrojimo 5 stvari koje vidimo oko sebe trenutno, 4 koje možemo osjetiti, 3 koje možemo čuti, 2 koje možemo mirisati i 1 koju možemo okusiti. Ova jednostavna vježba će smanjiti nemir u nama jer će nas vratiti u ovdje i sada.
Pored ovoga, pojam depresije je nešto što polako prestaje biti tabu tema u naše,, kakvo je to stanje kod čovjeka i kako prepoznati?
Depresija je stanje sniženog raspoloženja koje utječe na misli, emocije, volju i ponašanje, odnosno na cjelokupno funkcioniranje čovjeka. Kvalitet života čovjeka koji pati od ovog stanja odnosno poremećaja je izrazito teško – to je stanje duboke patnje. Ponekad toliko teško da takvi ljudi nemaju ni snage niti volje da ustanu iz kreveta i vrše ličnu higijenu. Pored toga, u umu im se roje samo negativne misli i sve što ih je prije radovalo sada ih čini ravnodušnim. Osim toga osjećaju bespomoćnost, prazninu, duboku tugu i krivnju što se tako osjećaju. Sve što zdravom čovjeku ne predstavlja napor niti od njega traži neko posebno ulaganje, čovjeku u depresivnom stanju je to osvajanje nekog planinskog vrha. Ako primjetimo da se neko odjednom počne često osamljivati, izolirati, izbjegavati druženja, a pritom kada je u socijalnom okruženju sve se manje izražava verbalno, a kada to čini primjeti se nesigurnost i drhtanje koja nije bila ranije, trebamo se zamisliti. Kod njih ćemo primjetiti beživotan izraz, sa tupim pogledom kao da nije prisutan. Žargonski rečeno, živ je, a kao da nije.
Koliko sama okolina utiče na pojavu depresije?
U velikoj mjeri okolina utječe na pojavu depresiju. Ako čovjek živi u porodici koja nije podržavajuća, motivirajuća i njegujuća već je kritikujuća, obeshrabrujuća vrlo je moguće da će biti okidač depresivnog stanja kod tog pojedinca. Okolina koja čovjeku ne dopušta da se izrazi, okolina koja čovjeka ignorira, vrijeđa je okolina u kojoj je vrlo teško biti zadovoljan i ispunjen jer takva okolina je agresivna, takva okolina poništava vrijednost čovjeka. U takvoj okolini čovjek ne osjeća se voljen, prihvaćen, siguran. Ako vrlo često čovjek čuje da nije vrijedan, i da sve što radi nije dobro, jednog dana će njegov um početi vjerovati u to, pa će njegove automatske nesvjesne misli biti iste: „Ti nisi vrijedan, ti si nesposoban, ti nećeš ništa postići u životu“. Također ako radimo u stresnoj okolini, gdje sa kolegama imamo nezdravu komunikaciju, i pritom doživljavamo mobing, vrlo je moguće da će čovjek patiti od depresivnog stanja ili poremećaja. Zato je vrlo važno u kakvoj okolini živimo, radimo i kakvo socijalno okruženje biramo za sebe, odnosno sa kakvim ljudima provodimo svoje vrijeme.
Kako se liječi depresija?
Liječi se medikametozno ako su u pitanja teška klinička stanja, i redovnom i kontinuiranom psihoterapijom. Primjetila sam da ljudi češće biraju lijekove, nadaju se da lijek čini čuda i da jedino je to potrebno. I na neki način budu zavedeni prividnim osjećajem poboljšanja kada počnu iste koristiti, ali poslije određenog vremena postanu rezistetnti, odnosno vrate se na isto, ili čak gore. Jer ni jedan lijek u konačnici ne može ništa, ako se depresiji ne pristupa holistički. Što znači da je potrebna promjena na svim nivoima svakodnevnog funkcioniranja. Što uključuje i fizičku aktivnost, i zdravu ishranu, navike, i kvalitetno socijalno okruženje. Odnosno promjenu života iz korijena.
Ukoliko primjetimo da neka osoba pati od depresije, kako pristupiti i na najbolji način pomoći?
Ne trebamo mu reći „Nije ti ništa“, ili „De se razvedri, pokreni imaš sve razloge zbog kojih trebaš biti zadovaljan i sretan u svom životu“, ili „Znaš li kako ljudi žive, a vidi tebe tu plaćeš“. Trebamo ga uključivati u različite aktivnosti, događaje i druženja, ne trebamo odustajati od njega koliko god da bio „negativan“. Trebamo sjesti s njim i otvoreno ga pitati kako je, čuti pozorno i suosjećajno šta nam govori, trebamo mu nuditi pomoć kad god to možemo iako on ne traži, jer većinom ljudi u takvim stanjima nisu ni u stanju tražiti pomoć. Trebamo ga podsjećati na sve što on jeste, jer u većini slučajeva takvi ljudi na neki način zaborave sve što su bili prije. Trebamo se s njim družiti i kada se takvoj osobi samo ćuti. Nekada samo prisustvo bliske osobe u mnogo čemu pomaže. Trebamo se suzdržati od ljutnje prema toj osobi, jer često okolina reagira na takvog čovjeka na način da im počne govoriti: „Što si lijen, ustaj!“ ili zadirkivanjem, i samo takvim pristupom još više pogoršava stanje. I naravno preporučivati mu senzibilno da krene ići na psihoterapiju, organizirati mu odlazak na istu. Naravno da će takav čovjek imati otpor, ali se treba biti istrajan i suosjećajan jer depresiju ne smijemo olako uzeti. Kratko rečeno ono poznato, trebamo čovjeka najviše voljeti kada nam je to najteže.
Budući da naš dom pruža usluge smještaja za studentice, možemo li se osvrnuti na mlade ljude u Bosni i Hercegovini i sve veći porast depresije upravo kod ove dobi? Kako i na koji način da brinemo o mentalnom zdravlju?
Sve je veća pojava depresije u svim životnim dobima, kao i pojavu svih ostalih psihičkih poteškoća i oboljenja. Živimo u dobu kada se mnogo priča o mentalnom zdravlju, jer postoji velika potreba za istim. Spoznali smo napokon da je neodvojivo od fizičkog zdravlja, odnosno njegovu neizmjernu važnost. Voditi brigu o svom mentalnom zdravlju znači svakodnevno donositi odluke za sebe savjesno i svjesno koje nam čini dobro, i ne živjeti na auto pilotu. To znači osvještavati svoju svakodnevnicu, zašto radimo nešto kada to radimo. Također to znači biti prema sebi metaforično svaki dan bolji roditelj, pružati sebi najbolje, njegovati se u svakom smislu. Odnosno trebamo biti svoj najbolji prijatelj. Upoznavati sebe svakodnevno, uviđati šta radimo kada smo u stresu, a šta radimo kada nismo, zatim uviđati što nam pričinjava zadovoljstvo i donosi radovanje, a što nas rastužuje. Zatim kao što ne vrijeđamo svog prijatelja, tako ne trebamo ni sebe kada nešto uradimo pogrešno, nego trebamo to prihvatiti kao sastavni dio života. Kao što prijatelju pružamo podršku, tako i sebi trebamo biti najveća podrška. Kao što prijatelja ne osuđujemo kada je izazovnom periodu, tako ne trebamo ni sebi govoriti ni u šali pogrdne riječi. Trebamo biti prema sebi suosjećajni, puni razumijevanja. Sa sebe trebamo skinuti terete da trebamo biti savšeni i po mjerama drugih ljudi. Što su nas dobro naučili trebamo zadržati, ali i otpustiti sve ono što se ne slaže sa našom autentičnom ličnošću, a pritom nam donosi loše. Trebamo tražiti pomoć kad god nam je potrebno, trebamo sa svojom bliskom i sigurnom okolinom govoriti kako se osjećamo. I na kraju, trebamo svakodnevno otkrivati svoje želje, svoja interesovanja, svoje snove. I uživati u svom postojanju, radoznalo pristupati svom životu. Kao i svakom danu koji je pred nama.